brojač poseta

недеља, 30. август 2009.

Da se zna: Hrvati pišu srpskom latinicom

Srpski jezik je jedan jedini, iako ga još zovu hrvatskim, bosanskim i crnogorskim. Svi ti jezici kojima ne treba prevodilac nastali su iz srpskog i njegovi su surogati

Vuk Karadžić

Verovatno, osim srpskog, ne postoji nijedan jezik u svetu koga države u kojima se govori krste imenom svoga naroda, pa tako imamo hrvatski, crnogorski i bošnjački, odnosno - bosanski jezik, a pojedini jezikoslovci tvrde da će se na spisku „jednog jezika sa sto gospodara" vremenom naći i vojvođanski jezik!

Hrvati pišu srpskom latinicom!

Uvođenjem tuđica i kovanica, tvorci novih jezika nastoje da se što više udalje od srpskog jezika. Time nesumnjivo kvare jezik, stvaraju zbrku, ali ma koliko se trudili, ne mogu da sakriju i ponište činjenice: jedna od njih je, kako tvrdi profesor srbistike dr Petar Milosavljević iz Novog Sada, da Hrvati već dva veka pišu ne Gajevom azbukom nego Vukovom srpskom latinicom. Profesor Milosavljević je u svojoj knjizi „Srpska pisma" izneo tezu da je i latinica naše pismo. On tvrdi da dva prva pisma u istoriji čovečanstva nisu bila, kao što se donedavno mislilo, piktografska, nego alfabetska i to dokazuje proučavanjem lepenske i vinčanske kulture.

Jezičku politiku već godinama, umesto stručnjaka, vode političari, ne hajući na upozorenja lingvista, poput prof. dr Dragoljuba Petrovića iz Novog Sada, da su svi ti jezici, kojima ne treba prevodilac, izvedeni iz srpskog. Dakle, njegovi surogati. Uprkos toj činjenici, sve je više onih koji se smatraju diskriminisanim jer govore srpski, a ne preimenjuju „maternji jezik", kao što je najnoviji slučaj u Sandžaku, gde se zahteva službeno uvođenje bosanskog jezika u škole.

I ne samo to. Sandžačka SDA je usvojila deklaraciju kojom se, između ostalog, traži da se imena svih ulica i institucija prevedu na bosanski, kao i da se bosanski, do sada izučavan kao izborni, uvede kao obavezan predmet u klupe osnovaca i srednjoškolaca u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Novoj Varoši, Prijepolju i Priboju.

- Jasno je da su jezičke podele produkt politike i da se tu struka ništa ne pita - kaže profesor Petrović. - Brukamo se i sramotimo pred svetom. Više je nego smešno da se svi ti jezici, isti po značenju i zvučnosti, različito nazivaju. Iako nije bilo lingvističkih osnova, jezici nastali na ovim našim prostorima preimenovani su u hrvatski, crnogorski, bošnjački i bosanski. A sve je to jedan isti jezik - srpski. Razlike nema.

Ugledni lingvista podseća da su, ma kako se nazivali sada, svi ti jezici, kako on kaže, nastali „ispod Vukovih brkova" i ne mogu se odatle skinuti. On na to odavno ukazuje, počevši od hrvatskog, koji je među tim „novim" jezicima - najstariji.

- Srpska jezička suština tih preimenovanih srpskih jezika ne može se sakriti ni kod hrvatskog, niti kod crnogorskog ili bosanskog jezika - tvrdi sagovornik Pressa. - Sve je to srpski jezik, a oni ga kradu, falsifikuju i lažu sunarodnike da govore „svojim" jezikom. Svojataju ga kao da je svačiji i ničiji, pa ga može prekrajati kako kome padne na pamet. Sasvim je moguće, a bojim se da to nije daleko, da će se, naravno, opet iz srpskog jezika, izdvojiti još jedan, ovoga puta - vojvođanski jezik. Naravno, to će se dogoditi ako se, kao što mnogi priželjkuju, formira država Vojvodina.

Jezik nije oznaka državnosti

Profesor dr Dragoljub Petrović nimalo ne sumnja da vlast u novim državama, koje su bile pod istom jugoslovenskom zastavom, ne mogu da razgraniče pojam jezika i države. To nije isto, jer jezik nije država, te ne može da se „cepa" na više državica, odnosno, jezika i jezičića.

- Jezik nije oznaka državnosti - kaže cenjeni lingvista. - Država može biti nova i drukčije uređena, ali jezik koji se stvarao vekovima ne može nikakvim zakonima i odlukama nastati preko noći. Dovoljno je zaviriti u nauku o jeziku i uveriti se da se tačno i argumentovano iznosi kako i kada je nastao jedan jezik, čiji je po poreklu i ko je njegov tvorac...

Profesor Petrović upravo tu vidi našu tradicionalnu srpsku ludost, da država ne može bez jezika. Jer, kad se stvori država, smatra se da ona automatski dobija svoj jezik. Nesreća je u tome što su sve države koje su do sada nastale na terenu srpskog jezika posegle za takvim argumentom - smatrajući da nisu „kompletne" ako nemaju i taj element svoje državnosti - jezik. Postojanje nacije, međutim, ma kolika da je, ne znači istovremeno da ona mora imati jezik sa njenim imenom. Takvih primera ima mnogo u svetu. Jedino kod nas, i oko nas, svaka nova nacija daje sebi „pravo" da srpski jezik nazove svojim imenom.

- Osim toga, tu se kasnije otvoreno i temeljito razvija mržnja prema Srbima - zaključuje Petrović. - Mudri ljudi lako mogu dokučiti strategiju onih koji se bore protiv Srba, a Srba je nažalost sve manje, kao što i srpski jezik sve više svojataju oni što svog jezika zapravo nemaju. Znamo, recimo, da su Crnogorci, u svom ustavu navodili srpski kao govorni jezik. Apsurdno je da oni njime i danas govore, a da ga nakon što se Crna Gora razdvojila od Srbije zovu crnogorski. Podupirući se jezikom, tamošnje vlasti pokušavaju da utvrde nacionalnu postojanost, svesni zablude da time što su promenili ime nisu promenili i jezik. On je bio i ostao onaj isti, srpski jezik.

Ako se nešto ne učini, političari će i u slučaju Sandžaka pobediti lingviste. Deca u Novom Pazaru i ostalim mestima Raške će verovatno „progovoriti" bosanski, učiće ga u školi ali će jezik i dalje biti - srpski.

Нема коментара: